REPORTAŽA: Pedalanjem do ravnoteže - u posjeti Maksutu Beriši, bajsologu, serviseru, NVO aktivisti

• 
• 

Detalji

Utorak, 25 avgust 2020 18:58

U domaćinstvu porodice Beriša postoji čuveni servis bicikala čika Maksuta. Maki, kako ga većina mušterija i prijatelja zove, više od tri decenije popravlja, restaurira bicikla i jedini je Rom u Podgorici koji je odlučio da se posveti ovom zanatu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Raj za bicikloljupce

Kod njega dolaze ljudi iz svih krajeva grada i države u potrazi za lijekom za svog dvotočkaša. Nerijetko se u radionici stvori gužva jer mnogo je i onih u potrazi za „gospodinom pravim“. Svi bicikloljupci, znaće o čemu govorim. Najteže je sebi ugoditi. Ne smije biti prenizak, previsok, elegantan kada se vozimo po gradu, a dovoljno snažan da ukrotimo zarasle staze. Maksut ima model za svakog.

Čim je otvorio vrata carstva dvotočkaša, stigli su posjetioci.

- Čika Maki, napumpajte mi gumu – užurbano moli jedan dječak, dok drugi dobacuje „Moja je totalno uništena. Mora da se zakrpi.“

Majstor odmah pristupa zadatku uz izvinjenje što moramo pauzirati razgovor.

Potom smo počeli da premotavamo tridesetogodišnju traku sjećanja. Maksut uspomene dugog pedalanja kroz život nije vezao u čvor, štaviše, iskreno je sa nama podijelio svaku sliku.

- Biciklista sam od 16 godine. Stalno sam vozio bicikla, motore, bio sam član Auto-moto saveza Crne Gore.

Hobi je prerastao u posao. I dok sam radio u državnim organima, NVO sektoru, uvijek sam se vraćao mojoj strasti. Tu se osjećam sigurno, to je moj način relaksacije. Isto kao što ribolovac samo misli kako će upecati nešto, tako moje misli lete pravo ka biciklu. Znam da od mojih prstiju zaradim poštenu dnevnicu. Popravljao sam bicikla prijateljima, komšijama i ostalima. Posao se razvijao, postao ozbiljan biznis. Zanat sam naučio od pokojnog strica - priča o svojoj strasti, jakoj poput zakletve. Možda i odatle inspiracija za naziv radionice „Bikes for Life“ (Bicikla zauvijek). Pokazuje nam i porodičnu sliku.

- U to vrijeme nije bilo ni staza, bilo je manje vozila a više bicikala koja su bila sredstvo prevoza. Danas skoro svako domaćinstvo ima automobil a biciklo je tu kao sredstvo za rekreaciju. U posljednje vrijeme primjećujem da sve više ljudi na posao odlazi biciklom. Čak i oni kojima nije nužda, koji mogu svakodnevno da priušte taksi. Danas je u neku ruku bicikl i modni detalj. Zato u mojoj radionici ima i lijepih modela za dame – objašnjava nam funkciju bicikla nekada i sada.

Moje oduševljenje radionicom ne jenjava, Maki ima identičan „sto za opravku“ kao moj pokojni djed. Stotine šarafčića, ovojnica, čudnovatih kuglica... Liče mi na perle. Naslućujem da ovaj magični kutak krije mnoge tajne. Zamislite koliko storija bi nam ispričali dvotočkaši kada bi mogli da govore, a sigurna sam da Maki zna njihov jezik.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Koje su najčešće popravke?

- Uglavnom su u pitanju slični kvarovi, teži budu ako dođe do pada s bicikla, pa se točak iskrivi. Najčešće mijenjam kočnice, gume, centriram točkove...

Ima li mjesta za kreativnost?

- Volim restauraciju. Imam stalne mušterije koje mi prodaju staro biciklo koje u potpunosti preuredim, poliram, farbam, čistim felne, promijenim gume i onda prodajem.

Može li se živjeti od ovog zanata?

- Posao najbolje ide od marta do septembra, čim stigne lijepo vrijeme, stižu i mušterije.

Maki nam priča o tome kako pandemija utiče na posao.

- Zadovoljan sam. Bilo je više posla jer su ljudi vadili bicikla iz garaža, podruma... Nijesam se nadao ali uslijedio je bum, trend vožnje bicikala.

Maksut umijeće prenosi i na porodicu.

- Moj sin Edin se takođe bavi popravkom bicikala, pomaže mi.

Živjeti u staroj Jugi

Čika Maki, pričajte nam o ostalim angažmanima, poslovima koje ste obavljali. Imate pozamašno iskustvo. Čini mi se da kao da živite po onoj Ajnštajnovoj „Život je kao vožnja bicikla: da biste održali ravnotežu, morate neprestano da se krećete“.

- Nije mi teško da se sjetim svojih početaka. Kao mladić sam bio stipendista firme „Industry Impex“ koja je za vrijeme bivše Jugoslavije držala monopol nad trgovinom, turizmom i ugostiteljstvom. Moj pokojni otac je takođe tu radio. Bio je arhivar i jedan od omiljenih radnika. Tada smo bili jedina opismenjena familija iz romske zajednice. Bilo nas je osmoro, pet sestara i tri brata. Ja sam tada bio treći razred srednje škole, tehnolog sam po zanimanju, kada su mi dali stipendiju. Svi moji su '88-'89. otišli vani. Upisao sam Pomorski fakultet, ali u međuvremenu sam se po savjetu jedne od zaposlenih u „Industry Impexu“ tu i zaposlio. Bio sam kurir, a zatim ekonom, potom komercijalista. U toj kompaniji proveo sam 11 godina. Do 2001. Za vrijeme eks-Ju je sve bilo lijepo. Moglo se živjeti od plate. Ja sam jedini od osmoro djece ostao u Podgorici, iako su me svi nagovarali da se preselim u Njemačku. Nakon dvije godine sva predstavništva naše firme u Splitu, Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu, Skoplju... su se ugasila. U Crnoj Gori se takođe slabo poslovalo, mnogo nas je proglašeno tehnološkim viškom. Otišao sam u Njemačku, ali sam se nakon godinu vratio. Radio sam kao operativac u Sekretarijatu unutrašnjih poslova.

NVO sektor

Češljanje po Vašoj prošlosti dovodi nas i do nevladinog sektora, Vašeg ogromnog doprinosa RE zajednici koji ne smijemo zaboraviti.

 

 

- Od 2001. sam u NVO sektoru. Tada je bilo manje obrazovanih Roma. Moja romska zajednica me uvijek cijenila zbog obrazovanja i na prijedlog prijatelja sam sa nekoliko momaka formirao moju NVO „Čovjek Rom“ - jer riječ Rom znači čovjek. Prvi projekat smo imali sa Juventasom. Tada je bilo malo inostranih donatora, pa smo se finansirali preko Opštine, Crvenog krsta, kasnije OEBS-a. Funkcionisali smo desetak godina, onda sam otišao u Njemačku. Kada sam se vratio imao sam saradnju sa Fondom za manjine. Učestvovao u formiranju prvog nacionalnog Romskog savjeta 2008. godine. Tu sam bio do 2013.

Vi ste se čak bavili i novinarstvom.

- Radio sam 10 mjeseci u Centru za istraživačko novinarstvo i za Vijesti. To je bilo lijepo iskustvo, dobio sam pohvale za svoje članke, ali nakon završetka projekta opet sam ostao bez posla.

 

       

 

Konik je multietnička sredina

Kažite mi šta je najveći problem u stvaranju predrasuda prema Romima?

Uvijek ih je bilo. Nazivali su nas pogrdnim imenima. Većinska zajednica smatra da su Romi neradni, prljavi, da samo umiju da rovare po kontejnerima. Niko ne voli takav život. Svi bi Romi voljeli da žive u boljim uslovima. U Italiji, Belgiji, Njemačkoj ne žive ovako. Stambeno su obezbijeđeni, imaju dobra socijalna davanja od kojih mogu da priušte obrazovanje. Danas je situacija u Crnoj Gori gora. U Njemačkoj te niko ne osuđuje zbog boje kože. Tamo možeš da budeš samo čovjek i nečovjek, dobar ili loš susjed.

Jedini sam Rom u ovom dijelu naselja koji ovdje živi i koji je ovdje rođen. Moj otac je ovdje od 1947. godine. Konik je multietnička sredina. Podgorica treba da se ponosi jer ovdje niko nikog ne osuđuje što je druge nacionalne pripadnosti. Tu žive Romi, Srbi, Crnogorci, ima Italijana, svih narodnosti...

 

 

 

 Obrazujte djecu

Imate li neki savjet za roditelje, kako vaspitati djecu, na što ih usmjeravati?