INTERVJU: STANISLAVA DIMITRIJEVIĆ, učenica Srednje stučne škole u Baru: Ako imate zacrtan cilj, ništa nije nemoguće

• 

Detalji

četvrtak, 28 januar 2021 14:08

Od prethodne godine u Srednjoj stručnoj školi u Baru učenici imaju priliku da se obrazuju na novom programu - kozmetičara. Ovo zanimanje i te kako je perspektivno, a to je uvidjela i Stanislava Dimitrijević – odlična učenica prvog razreda. Osim što nudi veliku mogućnost za pronalazak posla i pokretanje sopstvenog biznisa, profesija kozmetičara je vrlo humana jer pomaže ljudima da se osjećaju ljepše, očuvaju zdrav i lijep izgled. Stanislava planira da se doškoluje za zdravstvenog tehničara, a potom nastavi obrazovanje. Njenu želju za sticanjem znanja i novih vještina potvrđuju i petice koje ređa, a kao omiljeni predmet izdvaja anatomiju. Vična je i u pisanju, pa njena mentorka Milanka Okuka, angažovana na inicijativi Podrška u učenju za srednjoškolce romske i egipćanske populacije koju sprovode NVO Mladi Romi i kancelarija Unicefa u Crnoj Gori, ističe da su njeni sastavi za čistu peticu. Stanislava je dijete „mješovitog braka“ – njen otac je romske nacionalnosti. Roditelji je podržavaju u svakoj odluci i hrabre da bude još vrednija, a mi ne sumnjamo u njene sposobnosti.

 

                                             

 

Zašto si odabrala kozmetičarski smjer? Ko te je podstakao? Jesi li zadovoljna predmetima?

DIMITRIJEVIĆ: Igrom slučaja sam upisala ovaj smjer. Planirala sam sasvim drugi - špeditersko-agencijski i carinski tehničar. Nisam ni slutila da će se ispostaviti da je u pitanju nešto što stvarno volim i što me je od prvog dana počelo zanimati. Predmeti nisu ni laki ni teški, već su veoma praktični i zanimljivi.

Kako si zadovoljna programom mentorske podrške obezbijeđene kroz inicijativu NVO Mladi Romi i Unicefa Podrška u učenju za srednjoškolce romske i egipćanske populacije i koliko ti pomaže u učenju i snalaženju u školi?

DIMITRIJEVIĆ: Moja mentorska podrška, odnosno naša pedagogica, je prije svega divna osoba, a samim tim i njena podrška, ne samo meni, nego i svim učenicima u ovoj školi je veoma važna i mnogo nam znači. Pedagogica je još jedan razlog zbog kojeg sam srećna što sam upisala Srednju stručnu školu jer znam da šta god da se desi, kod nje će mi uvijek biti otvorena vrata za podršku, savjet i rješenje bilo kog problema. Sada već mogu istaći da nemam problema u učenju, mada razgovaramo i o tome. Snašla sam se i navikla na novu školsku sredinu.

 

   

 

Iz svih stručnih predmeta imaš petice. Opiši nam kako protiče jedan dan praktične nastave u tvojoj školi? Koja te oblast najviše interesuje?

DIMITRIJEVIĆ: Da, ostvarila sam odličan uspjeh i veoma sam srećna zbog toga. Pošto sam učenica prvog razreda imam više opšteobrazovnih predmeta, a praktična nastava je u sklopu samih predmeta jer su u pitanju modularizovani obrazovni programi. Shvatila sam da je veoma važno da savladamo teoriju iz dermatologije i anatomije, da naučimo da prepoznamo problem koji pripada medicini, ali da se ne upuštamo u rješavanje. Uvođenje u praksu imamo samo jednom nedjeljno, što traje sat i po, a taj broj časova će se, prema riječima naše doktorke, iz godine u godinu povećavati. Najviše me interesuje anatomija, a što se tiče praktičnog dijela, to tek predstoji. Njega kože lica i tijela, kao i sve vrste šminkanja svakako da me zanimaju.

 

                                    

 

Planiraš li da se baviš ovim zanimanjem kada završiš srednju školu?

DIMITRIJEVIĆ: Nakon završetka trogodišnjeg obrazovanja planiram da se doškolujem za zdravstvenog tehničara, a vjerovatno ću nastaviti i dalje školovanje.

Angažovana si u nabavci radne opreme u salonu za kozmetičare. Kako je do toga došlo? Opiši nam svoje radne zadatke.

DIMITRIJEVIĆ: Odmah na početku polaska u školu, sa doktorkom, prof. stručnih predmeta posjetili smo kozmetički salon, upoznali se o prostoru, radnoj opremi i raznim vrstama aparata koje koriste kozmetičari. Radni zadaci su u okviru stručne teorije i mogućih načina primjene u praksi.

Opiši nam svoju porodicu. Koliko ima članova? Imaš li braću i sestre? Pohađaju li oni školu? Podržavaju li te roditelji u odabiru zanimanja i u školovanju? Jesu li zaposleni?

DIMITRIJEVIĆ: Živim u petočlanoj porodici. Imam dva brata. Stariji ima 11 godina i pohađa peti razred osnovne škole, a mlađi ima šest godina i tek treba da krene u školu. Moji roditelji upoznali su se preko zajedničkog društva. Otac je rođen u Novom Sadu, a od 2000. godine živi u Baru. Nisu zaposleni, podržavaju me u svemu, u školovanju, u odabiru smjera. Primaoci smo materijalnog obezbjeđenja porodice, ali majka i otac nikada nisu dozvolili da mi to osjetimo. Može mnogo bolje, ali osnovno imamo.

Da li bi nešto promijenila u školi? Imaš li najbolju drugaricu/druga?

DIMITRIJEVIĆ: Kako pohađamo školu u vanrednim okolnostima, nedostaje kretanje kroz nju, đački žamor, ovako smo upućeni samo na svoju učionicu, nema druženja tokom odmora, komunikacije sa učenicima iz drugih odjeljenja, a mislim da je moja škola jedna lijepa zajednica u kojoj vlada red i disciplina. Upoznala sam jednu vrlo dragu osobu iz mog odjeljenja, ona se zove Vladana i dalje se ne znamo u potpunosti, ali mi prija druženje sa njom i nadam se da ćemo ostvariti zajedničke ciljeve.

Koji je tvoj savjet za vršnjake romske populacije?

DIMITRIJEVIĆ: Savjetujem im da stanu na put svim negativnim pitanjima i strahovima, da za sve postave cilj za koji će da se bore bez odustajanja. Sve je moguće uraditi iako se čini nemogućim, samo je potrebno biti zainteresovan i otvoren. Poručujem im još nešto jako važno - da grade svoj karakter i da uvijek imaju svoje ja, jer kad poštuješ sam sebe, drugi će to još više poštovati. Kako poštujete sebe, tako poštujte i druge.

 

 

Intervju sprovela: Milena Čavić, NVO Mladi Romi

 

 

Intervju je sproveden u okviru inicijative Podrška u učenju za srednjoškolce romske i egipćanske populacije koju sprovode NVO Mladi Romi i kancelarija Unicefa u Crnoj Gori